beats by dre cheap

Nepozvana sjećanja u kasnim noćnim satima..

Uvijek mi je problem završiti post, jer se nekako pogubim dok pišem. Um mi leti nekim prostranstvima koja ne mogu osvijestiti koliko se god trudila, pa na kraju odustanem ili napišem nešto sasvim drugačije. Ali sad ne znam kako započeti.

Pa valjda od toga što me je dovelo da napustim toplinu kreveta i prokletu vlažnost jastuka od suza da se smjestim pred tipkovnicu i krenem lupati krajnje frustrirano, moram priznati. Ali opet nekako, smireno. Čudno, zar ne?

Čitala sam (u zadnje vrijeme jedino što radim) i dok sam lila suze zbog svojih gubitaka i gubitaka drugih ljudi, shvatila sam da svi oni ostavljaju trag u nama i na nama. Da nas nikada potpuno ne napuste.

Ja, koja sam se uvijek trudila da mi ostane nešto što će me podsjećati na njih, bilo to malo slovo urezano u kožu ili jednostavna mala crtica, sam shvatila da su oni dovoljno toga učinili sami.
Ostavili su mi toliko toga što ne mogu vidjeti. Ljubav prema pisanju, starim pričama i prekrasnim izlascima sunca dok se sve kupa u magli, a ono izranja iz tog sivog mora i boji ga u najnježnije boje ružičaste i žute i one između koju još uvijek nisam uspjela imenovati. Ljubav prema tišini prirode i škorpionima. Još uvijek umišljam da mi je njihov otrov u krvotoku, iako su mi rekli da ga je bilo vrlo malo i da je odavno nestao.
A ostavili su i onu teško probavljivu bol koja te u jednoj sekundi obori na pod i stvori tako snažan pritisak na prsima da te svaki udisaj boli, a jecaji te razaraju iznutra. Obično u sekundama kad naletim na stare slike ili kad izrone nepozvana sjećanja na tako lijepu prošlost.
I shvaćanje.. More shvaćanja (bilo je i vrijeme).
Znate, ne postane lakše. Svakim danom ti sve više i više nedostaju, ali isto tako postaješ sve snažniji i nosiš se s tim.

Što je vjerojatno razlog zašto se užasavam onih trenutaka kad ne mogu predočiti njihovo lice u mislima, ali to je za neko drugo kasnonoćno pisanje.

Izgubila sam dušu negdje u univerzumu
http://arwenn007.blogger.ba
03/04/2013 00:59