Izgubila sam dušu negdje u univerzumu

Hold back the river, bitch.

06.04.2014.

Fala, živili

Vrijeme je prebrzo prošlo, ni okrenula se nisam, a već je sve ostalo iza mene, slike jure pored mene prije nego što ih stigem procesuirati, a ja sam u nekom svom filmu, u nekom svom svijetu gdje nema mjesta za druge ljude i ono što bi ti ljudi mozda mogli donijeti sa sobom. Možda bi donijeli sreću, možda nekakav oblik ljubavi, ali više je vjerojatno da će donijeti sranja kojima nema mjesta u mom životu. Fala, živili. Produžite. I da, Arwen je opet tu. Fala, živili. Stay tuned

14.09.2013.

Jebi ga

Misao o tvom postojanju je tako pogrešna da me samo uplovljavanje iste u moju svijest boli neizdrživo. Jebi ga. Izgleda da je suđeno da budeš moja propast.

04.09.2013.

Perpetuum mobile

Uvijek u pokretu, nema stajanja, nema odmora, život ne zna za pauze. Danas jesi, sutra već nisi, postojiš, a blijediš. Nastaješ i nestaješ. Sjenke gore, oblici dolje, svjetlo desno, tama lijevo i u krug, u krug, u krug. Uz koga putuješ? Oblike? Sjenke? Ili si čas jedno, čas drugo. Kamo? Kad? Bez vremena, bez cilja, samo osjetila. Sreća. Klizi kroz prste. Sad si tu, pored mene, ispred, iza, u meni. Osjećam te svakom stanicom tijela, kad ne osjećam ništa, osjećam tebe. A što sad? Ne osjećam ni tebe. Uvijek u pokretu. Naprijed natrag, u krug, u krug. Nikad ne stati. Jedino što je bitno. Dobiješ, izgubuš, dadneš. Nestaneš.

28.04.2013.

I toj drogi bit ću predan..

Neobično sam mirna sad kad je napokon došlo do toga. Tako dugo mi je trebalo da skupim hrabrosti da izgovorim te riječi. I sad kad trebam, osjećam se tako mirno. Neki nadnaravni mir se spustio na mene i osjećam se kao van ovog kozmosa. Gledala sam ga u oči i pustila oči da mi lutaju po njemu. Njegovom licu, tijelu i naposljetku usnama koje su oblikovale pitanje. Evo ga. Vrijeme je. "Neću. Ne pijem." "Daj bona evo ti žuja, tek sam opro aparat." "Daaaaaaaaaaaaaaaaaj. Ali iduću put mi praviš kavu!" "Kako god ti kažeš. Kaako god ti kažeš :P" Znala sam da sam premirna bila da bi uspjela u naumu. E ja. I ode on. Šta's gledala, gledala si. xD

14.04.2013.

Pohotniče jedan.

Ima vrimena. Ima bola' vrimena. Čemu žurba?

Kad nam je zadnji rok?

Za 4 tjedna.

I to mi tek sad kažete??

I tako nakon što su me (napokon) prosvijetlili da stvaaarno nemam vremena za odugovlačenje pisanja maturalne radnje, sva u filmu "izgledam jebeno moćno s knjigama oko laptopa i naočalama na glavi", sjednem pisati maturalnu i završim igrajućI Čovječe, ne ljuti se. Gamad su me izbacila iz sobe, jer sam jela protivnike. Mislim, stvarno, gdje im je duh?

Drugi pokušaj: sva sam u filmu "ovako ću jednog dana izgledat moćno s rokovnikom i knjigama". Presudio mi je youtube.

Treći pokušaj: aaaaajdeeeee.. bar vidi o čemu moraš pisat. aaaaajde boooona. Ah taj facebook.

I moram li uopće napominjati da je ovo diiivni četvrti pokušaj i da profesor pizdi jer (vidi čuda) jedina ja nisam predala rad. On sritnjak uvjeren da mi fali zaključak. Pa je. I uvod i rad i naslovna stranica.

I evo ima sat vremena maltretiram prst sa copy/paste akcijama i ne mogu da ne pomislim: E moj Henriče, koji si ti kralj. Jebo si cilo kraljevstvo, tu i tamo Rim, a sad jebeš i mene u mozak. Pohotniče jedan. Ni pauza od 466 godina ti nije ništa učinila.

03.04.2013.

Nepozvana sjećanja u kasnim noćnim satima..

Uvijek mi je problem završiti post, jer se nekako pogubim dok pišem. Um mi leti nekim prostranstvima koja ne mogu osvijestiti koliko se god trudila, pa na kraju odustanem ili napišem nešto sasvim drugačije. Ali sad ne znam kako započeti.

Pa valjda od toga što me je dovelo da napustim toplinu kreveta i prokletu vlažnost jastuka od suza da se smjestim pred tipkovnicu i krenem lupati krajnje frustrirano, moram priznati. Ali opet nekako, smireno. Čudno, zar ne?

Čitala sam (u zadnje vrijeme jedino što radim) i dok sam lila suze zbog svojih gubitaka i gubitaka drugih ljudi, shvatila sam da svi oni ostavljaju trag u nama i na nama. Da nas nikada potpuno ne napuste.

Ja, koja sam se uvijek trudila da mi ostane nešto što će me podsjećati na njih, bilo to malo slovo urezano u kožu ili jednostavna mala crtica, sam shvatila da su oni dovoljno toga učinili sami.
Ostavili su mi toliko toga što ne mogu vidjeti. Ljubav prema pisanju, starim pričama i prekrasnim izlascima sunca dok se sve kupa u magli, a ono izranja iz tog sivog mora i boji ga u najnježnije boje ružičaste i žute i one između koju još uvijek nisam uspjela imenovati. Ljubav prema tišini prirode i škorpionima. Još uvijek umišljam da mi je njihov otrov u krvotoku, iako su mi rekli da ga je bilo vrlo malo i da je odavno nestao.
A ostavili su i onu teško probavljivu bol koja te u jednoj sekundi obori na pod i stvori tako snažan pritisak na prsima da te svaki udisaj boli, a jecaji te razaraju iznutra. Obično u sekundama kad naletim na stare slike ili kad izrone nepozvana sjećanja na tako lijepu prošlost.
I shvaćanje.. More shvaćanja (bilo je i vrijeme).
Znate, ne postane lakše. Svakim danom ti sve više i više nedostaju, ali isto tako postaješ sve snažniji i nosiš se s tim.

Što je vjerojatno razlog zašto se užasavam onih trenutaka kad ne mogu predočiti njihovo lice u mislima, ali to je za neko drugo kasnonoćno pisanje.

09.03.2013.

Nosi đavla od mene!

Dok sam jutros pokušavala otvoriti oči (što su ostaci maskare sasvim uspješno sprečavali) i stišat bubnjanje u glavi, presijekla me misao: Sestri je rođendan. O jebem ti sve. Nit' imam para, nit' imam snage za kupovanje poklona. Uostalom, još nisam ni oči uspjela otvoriti.

I tako ja sritna mozgam šta ću sad, a neka misao me vreba iz prikrajka uma. Neki ludi prizor. Nekako sve to ja odbacujem, strah me šta mi je moj ludi mozak sad pripremio, ali džaba. Govno nađe put i onako me poštenski svali na krevet prizor od sinoć. Ljudi moji. Nikad, ali nikad se ne gledajte u ogledalo, ako ste "malo" popili, a vani se sastalo nebo sa zemljom. Vjerujte mi, nije lijepo. Mislim, možda bi savjet trebao glasiti: Nemojte pit. Al grjehota odbit kad se nudi. Onaj šank je stvarno prava napast. Ali nije da se bunim.
Dobro, možda malo. Mislim da samo u mene alkohol pobuđuje neke stvaarno čudne snove. Dakle, pričam ja kako ima vremena do maturalne, stignem sašit haljinu. A  ljudi me blijedo pogledaju i kažu: Bona, za 2 sata moraš bit pred hotelom.
Noćna mora. Ali zanimljivo, haljinu sam "našla" u trgovini u kojoj su prodavali male figurice i umjetno cvijeće. Hvala svim silama koje ne mogu spoznati, to je bio samo san.

I dok ja pišem ovu virtualnu ispovijed, sestrin poklon se hlaaadi. Nadmašila sam samu sebe i osjećam se k'o boginja. Uz sve probleme i prizore koji me proganjaju od sinoć, uspjela sam napravit ogromnu čokoladnu tortu (velika torta za veliku curu) i čak samo pogodila oblik. Srce je srce. Pa makar i od čokolade. :)

26.02.2013.

Sranje je to, druže. Sranje.

Znate, postaje zamorno pisati pisma na koja nema odgovora. U ovom trenu, postaje mi čak i istresanje duše na papir (ekran) zamorno. Nedostaje mi ona snaga koju sam nekad imala. Ono, kad imaš neki cilj i trudiš se i trudiš da ga postigneš. I uvijek te neka energija tjera dalje. E pa toga nemam više. Mislim, imam želja i svega, ali jedina želja je ona kod koje sam bespomoćna. Samo jednu stvar sam mogla učiniti i kažu da ne smijem. "Opasno je za tebe, ne smijemo riskirati. Znamo da ti je stalo i da želiš, ali ne smiješ." Nemaju pojma. Nije da mi je samo stalo, nije to samo ljubav ni želja. Nije ni obaveza. To je potreba. Potreba da ispunim obećanje koje sam obećala, ipak malo prekasno. Obećala sam ga u pismu koje nije poslano. Nemam adrese. Jebiga. Dala bi i zadnju kap krvi, ako bi pomoglo da ga održim. Ali ne. Izgleda da nemam ni tu zadnju kap krvi. E to je sranje.

Adresa: Negdje Izvan Univerzuma
             Sjenosvijet b.b.
Ili ne?

12.02.2013.

Najlakše je pisati pisma koja neće biti poslana..

Trebao si je vidjeti danas. Bila je tako prekrasna i mirna. Nije plakala. Dobro, malo pred kraj, ali bila je gladna.

Bili smo tako sretni i ponosni. Naša beba. 8 tjedana je tako brzo proletjelo.

Bojali smo se da neće uspjeti. Da neće mama uspjeti. Ali jesu.

Žive su i zdrave. Znam da ih ti čuvaš. Isto kao što si nas sve čuvao dok si bio živ, sada njih čuvaš.

Znaš, jednog dana ću joj pričati o tebi. Jednog dana ću joj pričati kako ti je orkestar uvijek svirao dok bi disao, kako si me učio kartati i kako sam od tebe izvlačila pare. Možda joj ispričam i kako smo od babe sakrivali pive i kako si me učio motati duvan.

Ali sad ne mogu. Ona je premala, a ja još uvijek ne mogu o tebi naglas pričati. Zato uvijek pišem. Samo pišem.

Jednog ću joj dana reći: Josipa, vidiš, ti imaš anđela čuvara. Od prvog dana tvog života on te gleda i pomaže ti. Čuva te kao i sve nas. Znaš, on je bio tih. Bio je stijena na kojoj je cijela obitelj počivala. Bio je naš oslonac i zaklon od oluja. Često je bio ozbiljan i mrk i svima govorio kako treba i što treba raditi. Ali reći ću ti jednu tajnu. Bio je slab na mene. Bio bi slab i na tebe. Razmazio bi te, sigurna sam. Naučio bi te kako rezbariti drvo, vodio bi te na vidikovac gdje je svako jutro sjedio. Jednom ću te ja odvesti tamo. Ja sam išla uvečer. Tako smo se nekako nadopunjavali, valjda. Naučio bi te sve što je i mene naučio. Možda i više. Vidiš, mene su odveli. Kući, tako su mi rekli. Ali to je neka druga priča. Kad budeš veća, shvatit ćeš. Ali sad je sve što trebaš znati, da je ona slika koju baba uvijek gleda, slika tvog anđela čuvara. 

10.02.2013.
Nisam spremna potpisati se svojim imenom, a Tatiana bi bila laž. Bar njemu ne mogu lagati.

10.02.2013.

Pismo koje neće biti poslano. Poruka koja je izgubljena. Bol koja ne postoji.

Zima je predivna. Sve je bijelo i tako nevino. Ne mogu se sjetiti jesmo se upoznali dok je padao snijeg. Ali sjećam se da je bilo vremena kad nisi mogao pojmiti da kod mene snježi. I snježilo je. Tada i sad. Već treći put. Ili drugi? Vrijeme tako brzo prolazi, a naše se poruke samo nižu. Bilo je dana, tjedana, možda čak i mjeseci kad sam ti sve govorila. I ti meni. Dijelili smo savjete jedno drugom, bili virtualno rame za plakanje. S vremenom smo izgubili tu praksu.

Pitaš me kako sam, a ja nemam hrabrosti reći da nisam dobro.

Opet sam sve upropastila, opet sam pala...

Sad je ta bjelina vani čista suprotnost mom unutarnjem stanju. Rekao si da će me pojesti mrak. Isto si rekao i da se zajebaješ. Ali nisi. Bio si u pravu. Pojeo me mrak.

Uvijek sam mrzila priznati da si u pravu. Sad moram. Uvijek sam mrzila priznati da mi netko nedostaje. A sad mi nedostaješ ti.

Sram me je što ne mogu priznati da sam podbacila. Ali ne mogu. On je bio potpuno drugačiji. Tako sam ti oduševljeno pričala o njemu i tako si bio sretan zbog mene. I sad bi ti trebala reći da ne ide. Da me guta mrak.

"Sitnica." Rekao bi mi da je to sitnica. Ali sitnica po sitnica. Ne ide. Opet padam. Ali ovaj put bez tebe.

Moram. Tako sam odlučila. Ne možeš zauvijek nositi moj teret. Obećajem da ću ti sve reći. Možda jednog dana i pokazati ovo i reći da volim talijansku hranu. Ali do tada. Ostajem sama i odlučna u namjeri preziranja špageta.

Tvoj mali leptirić :)

Bog zna da to nisam odavno..


Noviji postovi | Stariji postovi

Izgubila sam dušu negdje u univerzumu
<< 05/2016 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031

kreteni <3
.
Molim te, nemoj me zaboraviti.. Ako već jedno od nas mora otići, bar me se sjećaj i misli na mene sa smiješkom na usnama. Ja na tebe hoću

...
za tvoje oci, nekad bi zivot dao
slava mrtvima, al ja jos nisam pao
jos uvijek vjerujem, da ljubav postoji

uvijek sam gubio, kada sam ljubio
i ti si dio tog, bozanskog grijeha
uvijek ces ostati, bez duse lijepa

A sada skini se, i zavedi me
jos jednom usnama
svojim povrijedi me
do kraja slomi me, bez duse lijepa

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
18286

Powered by Blogger.ba