Izgubila sam dušu negdje u univerzumu

Hold back the river, bitch.

10.05.2016.

Ti si moj bola'

Znaš ono kad prepoznaš sebe u nekome? Kad vidiš da je netko uzeo dio tebe i prisvojio ga u sebe, a da nije ni primjetio. Da bez obzira što se dogodilo, netko je s tobom htio biti i uzeti te, netko te želi imati kraj sebe uvijek.
Pa tako se dogodi da u tvrdom zagrebačkom naglasku čuješ ono divno mostarsko -bola'.
 To jedno bola' znači više nego milijun -volim te. Nikakvi kilometri, nikakve ograde ne postoje kad iz njegovih usta čujem -bola'. Nije to ono čisto, odrješito -bola' koje slušam svaki dan po mostarskim ulicama.
Ali to -bola... brate.
od tog -bola' tope se kosti. Od tog -bola'  ja osjećam njegove dlanove na obrazima, otkucaje njegovog srca. Osjećam njegov osmijeh pod svojim usnama. Osjećam snagu njegovih ruku i ledenu realnost pločice s njegovim imenom oko vrata. Osjećam grubu tkaninu njegove odore pod rukama i svu mekoću njegove kose. Sve to u jednom -bola' satkano.
                                                ***
-Znaš li ti kome se ja vraćam svaki put? Čije mi je lice pred očima u svim onim satima dok sam na straži? Pa bola' nisi ti meni svatko, ti si moj razlog. Ti si razlog kojem se vraćam uvijek.
-Rekao si bola'
-Istresao ti dušu, a ti se prihvatila toga
-Pa ti si moj bola'

04.05.2016.

Voli me

-  voli me
  - neću
- ljubi me
- nikad
- ali zašto?
- nemam te čim voljeti. nemam te čim ljubiti. jebo ga ja, pa vidiš da od mene ništa nije ostalo.
- pa to je okej. ja ću da volim tvoju slomljenost. ja ću da ljubim svaku tvoju suzu, svaku boru koja se pojavi kad se namrštiš. ja ću da te zovem navečer za laku noć. i ujutro da ti poželim dobar dan. jer tebe treba voljeti, tebe treba ljubiti. svaku stanicu tvog slomljenog bića dok te ne sastavim ponovo.
- zašto?
- e pa vidiš, zato što je moje biće prepoznalo tvoje. i čekat ću da zacijeliš dok me ne prepoznaš. ja ću da ljubim, ti ne moraš.
samo me pusti da te volim.

17.04.2016.

Ej di si

"Uništit ćeš ti njega. Imam taj neki osjećaj da ćeš ga sjebat pošteno." Riječi koje su odjekivale u teškoj tišini iznad Mostara grada. Svjetla su bila daleko, palila se i gasila kao i nade i snovi studenata. Planovi, želje. Negdje se ugase i nikad se ponovno ne upale, a negdje se tek rađaju i svijetle tako jako. Čudna je noć to bila. Čudna noć za teške riječi. Sjedili smo na haubi automobila i promatrali grad koji je meni bio sve; sve moje želje, svi moji snovi, moj novi početak. Grad koji je njemu bio kraj. Kraj snova, kraj želja, njegov završetak. Nikad više nismo to spomenuli. Nikad više nije bilo te tišine, tih svjetala ni čudnih noći. On je otišao, ja ostala. I oboje smo sretni na svoj način. On još uvijek tvrdi da ću sjebat svakog dečka u svom životu. Ja i dalje tvrdim da on bježi od sebe. Valjda smo oboje na neki način u pravu. Tko će znati.

01.03.2016.

Jebem ti sve

Život se sastoji od uspona i padova, kažu knjige. Ali malo koja kaže da osim tih uspona i padova, imaš i udarce. Jebeno bolne udarce koji nisu namijenjeni tebi, ali te pogode jednakom silinom. Udaljenosti, bolesti, otuđenja, smrti. Ne moraš ih doživjeti da bi te pogodile. I bole. jebem ti sve, bole. Nemoćan si, ne možeš ništa učiniti, a nemaš pravo glasa, jer to nije tvoja bol. To nije tvoj križ. To nije udarac koji je život namijenio tebi. Ali ne znači da manje boli. Jebem ti sve, boli.

06.02.2016.

Pojest će te mrak vol.2

--Želim ga mrtvog. Da krvari kao što sam ja krvarila. Da pati kako sam ja patila.
 --Mija srce, ne možeš svaki put željet smrt nekome. Morat ćeš se maknut iz te tame uskoro.
 --Ne mogu. Maknem li se iz svoje tame, ostat ću gola. Brate, ta moja tama je sve što imam. Sva moja snaga je u njoj. I ne planiram se maknuti iz nje. Ne još.
--Već sam ti rekao, pojest će te taj mrak.
 --Bolje da me pojede mrak, nego drugi ljudi.

06.01.2016.

Jebeno fališ

Sretan ti put ljubavi. Znam, ne ideš daleko i znam da se brzo vraćaš. Ali svejedno, sretan ti put. Sretan ti put i kad ideš do prodavnice. Sretan ti put i kad ideš do kuhinje napraviti kavu. Sretan ti put i brzo mi se vrati. Možda ne znam kako ti ovo reći, pa ću pisati u neke sitne sate ljudima koji nisu TI. Kad još uvijek osjećam okus tvojih usana na svojima, a dodir tvoje ruke u mojoj. Dok još uvijek osjećam toplinu od posljednjeg zagrljaja. Sretan ti put ljubavi. Već mi nedostaješ, znaš. Spavam na kauču kad te nema. Krevet je tako hladan i tako velik bez tebe. I strašno tih, kad nema tvoje grmljavine. Ne mogu gledati ni filmove, kad nema tebe da se smiješ. Nije zanimljivo. Nedostaje mi tvoje komentiranje i žuganje. Iako mi jako brzo digne tlak kad si tu, sad mi nedostaje....... Sretan ti put ljubavi. Vrati mi se brzo..

02.01.2016.

Sretna Nova

Sretna vam Nova godina ljudi moji. I ne znam čitate li ovo još uvijek. Ja nisam. Ne znam sanjate li još uvijek. Ja nisam. Ne znam smijete li se punim plućima. Ne znam želite li još uvijek promijeniti svijet. Ne znam gledate li noću zvijezde i zamišljate neke daleke univerzume. Ne znam plačete li. Ne znam ljubite li. Trebali bi, nije to loša stvar. Ne znam bježite li od svojih strahova ili se hrvate s njima k'o s lavovima. Ili se ne bojite ničega? Ma jeste. Svi se bojimo nečega. Ako mislite da niste, onda ignorirate svoje strahove. I to je okej. I to funkcionira na svoj način. Ne znam pjevate li ujutro. Ili samo u neke kasne sate pod utjecajem alkohola. Puno toga ja ne znam o vama. Ali znam ovo; da vam želim da se smijete tako jako da dobijete upalu mišića. Da nađete onog nekog radi koga se tako jako smiješite da vas bole obrazi. I želim da vam to bude jedina bol koju iskusite. To je ona lijepa, slatka bol. Da jedine suze na vašim obrazima budu suze radosnice. Želim vam da ljubite, da pjevate po cijeli dan, da sanjate, da gledate svijet oko sebe. Toliko toga nam promakne u ovoj žurbi. Toliko toga lijepog. I želim vam da letite. Letite mi visoko i ne bojte se pada. Sretna vam ova Nova godina i da bude sve ono što želite.

13.11.2015.

Sjebada

Sjebada čovječe. I ne shvatiš koliko si ranjiv dok te sitnica ne slomi. Miris, pogled, pjesma. Uspomene te u sekundi preplave, osjetila ti ne registriraju sadašnjost, već se gube u nekoj dalekoj prošlosti. U mirisu tek procvjetalih jorgovana, okusu prve cigarete, hrapavosti drvene kore i glatkoći kože po kojoj prsti lutaju. Ili možda.. smrad kemikalija, hladnoća bolničkih zidova, bol u prsima i vlažnost suza. Ne treba ti puno da te sadašnjost ispali poput praćke u prošlost. Ne treba ti puno da ponovno proživiš najsretnije trenutke svog života ili da se utopiš u najvećim strahovima. Sitnice su te koje znače. Sitnice su te koje će te slomiti. Pahulje na licu dok trčiš doma. Zvonjava mobitela kad se moliš da to bude topshop, a ne onaj broj koji jest. Autobus koji kasni dok se tebi utroba prevrće u užasu straha. Jačina jecaja koje si primio u zagrljaj. Pucanje tvog glasa dok lažeš da će sve biti u redu. I led. Led u kostima. Led u prsima. Led u svakoj tvojoj krvnoj stanici dok stojiš zamrznut u trenutku i gubiš vezu sa stvarnosti. Sjebada čovječe.

23.04.2015.

Sustav je pao

A šta da vam kažem ljudi moji? K'o kakva tuga, vraćam se na ovaj blog samo kad me život jebe, kad se umislim da sam ja neka nova spisateljska nada koja se hrani svojom tugom. Ha prč' ga. Nije da mi je loše u životu, furam ja svoj film ima neke dvije godine. Dvije godine nisam muško pogledala, osim kao druga za alkoholiziranje. I dobro mi bilo, majkemi. Sustav tako savršeno uspostavljen, sve komponente na svom mjestu, izvor energije stalan, savršenstvo. Imala sam ja svojih dana kad me osim glazbe i mojih čemernih misli ništa nije zanimalo, ali i to je za ljude. I šta se dogodi? Odsijeku mi se noge. Prva misao mi je bila: A u pičku materinu, di sad? Druga je naravno bila: Samo lagano, može bit' da je od pive, promjene vremena (babina najdraža boljka), probave... lista je beskonačna. Sustav je pao, a ja ostala i gola i bosa. Na udaru svih gromova, orkanskih bura koje sam tako dugo odbijala. Snomorice me obuzimaju, više i ne čekaju moje carstvo snova. Svaka sekunda, svakog dana je opterećena nekim sranjem i ne mogu, čovječe, ne mogu ja ovo. Osjećam se k'o rastegnute najlonke, sve fino izgleda, fine noge, ti ne vidiš da osobu koja ih nosi nenormalno živciraju, da im je dovoljna mala rupica da ode sve u pizdu materinu. Jedan nepažljivi potez noktom i gotovo je. Stavljaj ti laka koliko hoćeš, nema ti tu spasa. Jedno odsijecanje nogu i gotovo. Sustav je pao.

14.05.2014.

fali mi

Fališ mi, ne ti, nego sve ono što smo imali. Fali mi što si me znao u dušu, fali mi što si me razumio bez riječi. Fali mi što si znao kad sam te trebala, a kad sam te htjela što dalje od sebe. Fali mi netko s kim ću se smijati, s kim ću plakati. Fali mi netko kome neću morati objašnjavati šta znače moje gluposti. Fali mi jebote svaki trenutak s tobom, i dobar i loš. Fale mi sve naše poruke i sve naše svađe. Fale mi svi oni pozivi do kasno u noć. Fale mi zagrljaji, poljupci i uzdasi. Ne. Ne fališ mi ti. Fali mi ono što sam ja bila kad sam bila s tobom. Fali mi ona ja koja je vjerovala u nešto. Fali mi...fali...


Stariji postovi

Izgubila sam dušu negdje u univerzumu
<< 05/2016 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031

kreteni <3
.
Molim te, nemoj me zaboraviti.. Ako već jedno od nas mora otići, bar me se sjećaj i misli na mene sa smiješkom na usnama. Ja na tebe hoću

...
za tvoje oci, nekad bi zivot dao
slava mrtvima, al ja jos nisam pao
jos uvijek vjerujem, da ljubav postoji

uvijek sam gubio, kada sam ljubio
i ti si dio tog, bozanskog grijeha
uvijek ces ostati, bez duse lijepa

A sada skini se, i zavedi me
jos jednom usnama
svojim povrijedi me
do kraja slomi me, bez duse lijepa

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
10007

Powered by Blogger.ba