Znaš ono kad prepoznaš sebe u nekome? Kad vidiš da je netko uzeo dio tebe i prisvojio ga u sebe, a da nije ni primjetio. Da bez obzira što se dogodilo, netko je s tobom htio biti i uzeti te, netko te želi imati kraj sebe uvijek. Pa tako se dogodi da u tvrdom zagrebačkom…
– voli me – neću – ljubi me – nikad – ali zašto? – nemam te čim voljeti. nemam te čim ljubiti. jebo ga ja, pa vidiš da od mene ništa nije ostalo. – pa to je okej. ja ću da volim tvoju slomljenost. ja ću da ljubim svaku tvoju suzu, svaku boru koja…
“Uništit ćeš ti njega. Imam taj neki osjećaj da ćeš ga sjebat pošteno.” Riječi koje su odjekivale u teškoj tišini iznad Mostara grada. Svjetla su bila daleko, palila se i gasila kao i nade i snovi studenata. Planovi, želje. Negdje se ugase i nikad se ponovno ne upale, a negdje se tek rađaju i svijetle…
Život se sastoji od uspona i padova, kažu knjige. Ali malo koja kaže da osim tih uspona i padova, imaš i udarce. Jebeno bolne udarce koji nisu namijenjeni tebi, ali te pogode jednakom silinom. Udaljenosti, bolesti, otuđenja, smrti. Ne moraš ih doživjeti da bi te pogodile. I bole. jebem ti sve, bole. Nemoćan si, ne…
–Želim ga mrtvog. Da krvari kao što sam ja krvarila. Da pati kako sam ja patila. –Mija srce, ne možeš svaki put željet smrt nekome. Morat ćeš se maknut iz te tame uskoro. –Ne mogu. Maknem li se iz svoje tame, ostat ću gola. Brate, ta moja tama je sve što imam. Sva moja snaga…
Sretan ti put ljubavi. Znam, ne ideš daleko i znam da se brzo vraćaš. Ali svejedno, sretan ti put. Sretan ti put i kad ideš do prodavnice. Sretan ti put i kad ideš do kuhinje napraviti kavu. Sretan ti put i brzo mi se vrati. Možda ne znam kako ti ovo reći, pa ću pisati…
Sretna vam Nova godina ljudi moji. I ne znam čitate li ovo još uvijek. Ja nisam. Ne znam sanjate li još uvijek. Ja nisam. Ne znam smijete li se punim plućima. Ne znam želite li još uvijek promijeniti svijet. Ne znam gledate li noću zvijezde i zamišljate neke daleke univerzume. Ne znam plačete li. Ne…
Sjebada čovječe. I ne shvatiš koliko si ranjiv dok te sitnica ne slomi. Miris, pogled, pjesma. Uspomene te u sekundi preplave, osjetila ti ne registriraju sadašnjost, već se gube u nekoj dalekoj prošlosti. U mirisu tek procvjetalih jorgovana, okusu prve cigarete, hrapavosti drvene kore i glatkoći kože po kojoj prsti lutaju. Ili možda.. smrad kemikalija,…
Tap. Tap. Tap. Znate. Ne pišem odavno. Govorim: nemam kad. Hja. Ali zato imam kad oblokavat se po kafanama. Normalno, za to se uvijek ima vremena. Strah me brate. Strah me da sam izgubila taj dio sebe. Možda i jesam. Nema veze. Ali znate šta nisam izgubila? Potrebu da svoju bol dijelim s virtualnim svijetom….
A šta da vam kažem ljudi moji? K'o kakva tuga, vraćam se na ovaj blog samo kad me život jebe, kad se umislim da sam ja neka nova spisateljska nada koja se hrani svojom tugom. Ha prč’ ga. Nije da mi je loše u životu, furam ja svoj film ima neke dvije godine. Dvije godine…